|
Neke stanice srčanog tkiva su specijalizirane za spontano, periodično, odašiljanje impulsa, tj. oni su "pacemakeri". To znači da spontano generiraju akcijski potencijal brže nego druge stanice. Primarni pacemaker srca odakle kreće podražaj za kontrakciju naziva se sinus-atrijski čvor (SA-čvor), a nalazi se na mjestu gdje se spajaju glavna dovodna vena i desni atrij. Kada ove stanice spontano pošalju impuls on putuje trima provodnim vlaknima i dolazi do sekundarnog pacemakera koji se naziva atrioventrikularni čvor (AV-čvor). Električki prijenos u AV-čvoru se malo zadrži (0,1 sekund) prije nego brzo ode u ventrikularni mišić. Atriji su električki izolirani od ventrikula vezivnim tkivom, osim u točki (Hisov snop) gdje su vlakna koja provode impuls iz atrija u ventrikul. Kucanje srca regulira se s vremena na vrijeme kako bi se prilagodilo metaboličkim potrebama za većim protokom krvi. I simpatički i parasimpatički sustav mijenjaju aktivnost SA-čvora i AV čvora. Parasimpatička stimulacija SA-čvora usporava odašiljanje impulsa i rad srca, dok parasimpatička stimulacija AV-čvora usporava prolaz impulsa kroz AV čvor. Srce u mirovanju normalno je pod većim utjecajem parasimpatikusa. Simpatička stimulacija SA čvora uzrokuje ubrzanje rada srca, a simpatička stimulacija AV-čvora uzrokuje brže provođenje impulsa kroz AV-čvor. Pored bržeg rada srca (pozitivni kronotropni učinak) simpatička stimulacija utječe da se srčani mišić jače kontrahira (pozitivni inotropni učinak). Bez utjecaja autonomnog živčanog sustava brzina rada srca bila bi 100 otkucaja u minuti. Ali, s obzirom da je srce pod stalnim utjecajem parasimpatikusa, brzina srca u odmaranju iznosi oko 70 otkucaja u minuti. Ukoliko se učinak parasimpatikusa blokira tada se brzina srca povisi na 150-180 otkucaja u minuti, jer prevladava učinak simpatikusa koji ubrzava rad srca. Stoga je brzina rada srca, zapravo, rezultat ravnoteže između utjecaja parasimpatikusa i simpatikusa.
|